Članci

Mali Ston je planirano naselje na poluotoku Pelješcu. Dubrovačka Republika je u 14. stoljeću kupila Pelješac od bosanskih i srpskih vladara radi jačanja svoga političkog položaja i širenja gospodarskog utjecaja.  Ston i Mali Ston izgrađeni su naporima Republike, ponajprije radi obrambenih uloga u širenju prema dalmatinskim otocima. Dva su naselja ograđena zidinama te su smještena na suprotnim krajevima prevlake odvojene dvama zaljevima. Zidine su bile pojačane utvrdama, a stanovnici su iz okolnih naselja prisilno preseljeni unutar zidina novog planiranog naselja. Mali Ston su gradili redom dubrovački stručnjaci za utvrde, graditelji, klesari kamena i projektanti. Mali je Ston bio okrenut pomorskoj trgovini i suradnji sa zaleđem prijeko rijeke Neretve. Većina je kuća unutar novog naselja bila skromnije arhitekture u gotičkom stilu, raspoređena u mreži stambenih blokova.

Mali je Ston bio planiran kao dobro utvrđena luka s brodogradilištem i skladištima, ali i radnicima potrebnima za odvijanje svih poslova. Iznad naselja nalazi se utvrda Koruna, dok su još značajni objekti kula Toljevac, arsenal Orsan, lukobran Kaše i crkva sv. Antuna. Mali je Ston poznatiji po gastronomiji i uzgoju kamenica nego po kulturnoj baštini iako njegova jezgra predstavlja kulturno-povijesnu cjelinu kao dio nepokretne kulturne baštine Republike Hrvatske.

Malostonski zaljev je mjesto uzgoja kamenica još iz antičkog doba. Kamenica je školjkaš koji od davnina plijeni svojom posebnošću. Dostupni arhivski podaci nam govore da je uzgoj kamenica na ovom području bio već dobro razvijen tijekom 16. stoljeća. U to je vrijeme parcelama u zaljevu raspolagao knez i on je dijelio koncesiju za uzgoj onima koji su dio školjaka davali državi i knezu. U 18. stoljeću uzgoj je skoro propao da bi se kasnije u 19. modernizirao te dostigao svoj vrhunac između 1980. i 1990. kada se godišnje proizvodilo milijun i pol do dva milijuna komada kamenica. Najpoznatija lokacija Malostonskog zaljeva za uzgoj kamenice je uvala Bistrina.

Fun fact: Da bi sačuvali proizvodnju koja je bila na rubu propasti u 18. stoljeću, Dubrovačka je Republika odredila povećanje broja obitelji koje se bave uzgojem. Svaka je obitelj dobila zajam od 100 dukata na obročnu otplatu od 10 dukata godišnje, ali i s počekom od četiri godine kada nova uzgajališta počnu davati plodove.