Članci

Godine 1878., Austro-Ugarska Bosna i Hercegovina je putem Berlinskog ugovora odmah krenula s poslom okupacije zemlje i širenja habsburškog utjecaja na Balkanu (što je - upozorenje na spojler - bio projekt koji nije dobro završio). Dio njihovog plana uključivao je transformaciju Sarajeva u uzornu koloniju u kojoj bi se moderne prakse urbanog planiranja i nove tehnologije mogle testirati za korištenje u cijelom carstvu. Međutim, prvo bi morali svladati neočekivanu prepreku: jednog tvrdoglavog starca.

U sklopu preuređenja Sarajeva, austrougarski gradski dužnosnici su 1892. godine započeli izgradnju veličanstvene nove gradske vijećnice. Zgrada je zamišljena da pokaže veliku snagu i moć, kao i sastavni dio novog gradskog tramvajskog sustava. Njihov prvi zadatak bio je raščišćavanje zemljišta za izgradnju objekta.

Međutim, nakon rušenja nekoliko kuća koje bi im bile na putu, naišli su na problem. Jedan stariji Bosanac po imenu Benderija odbio je pristati na uništenje njegove kuće, čak i nakon što mu je ponuđeno više novca nego što je imovina vrijedila. Bez zemljišta ispod njegove kuće ne bi bilo šanse da se gradska vijećnica izgradi na željenoj lokaciji, tik uz rijeku Miljacku. Trajali su dugotrajni pregovori između starca i grada (u koji se umiješao čak i austrougarski ministar financija) sve dok konačno, 1895., nije pristao prodati svoje imanje za ekstravagantnu cijenu od vreće zlatnih dukata, ali samo ispod jedne uvjet: vlasti bi morale premjestiti njegovu kuću iz osmanskog doba, ciglu po ciglu, i obnoviti je s druge strane rijeke.

Benderija je dobila svoje; u popularnom prikazu priče, starac je svaki dan selidbe proveo sjedeći nasred obližnjeg mosta, pušeći cigarete i pažljivo promatrajući radnike koji prenose svaku ciglu preko rijeke. Kada je kuća konačno obnovljena, dobila je prigodan naziv Inat Kuća, odnosno Kuća inata.

Danas ovaj ponosni simbol bosanske tvrdoglavosti služi praktičnijoj svrsi: preuređen je u bosanski restoran 1997. godine.